Najranije zapise o karmi nalazimo u drevnim Vedama, svetim spisima nastalim u Indiji prije 5.000 godina. Riječ karma dolazi od korijena sanskritske riječi kri – što znači “djelovati”. Vedski mudraci i teolozi označavaju karmu kao praiskonsku i nerođenu, ili anadi (“bez početka”).
Razlog takvog označavanja leži u tome što je karma sastavni dio svakog živog bića od trenutka njezinog dolaska u ovaj kauzalno-uzročni materijalni svijet i zato njezine posljedice mogu biti vrlo stare. Živo biće u ovom pojavnom svijetu od davnina ispašta ili uživa plodove svoje karme, ili djelatnosti.
No to stanje živo biće može promijeniti svojom željom i načinom svog djelovanja. Ukoliko osoba ne posjeduje duhovno znanje ona djeluje na različite načine, ali ne zna kakvim se djelovanjem može osloboditi posljedica svih djelatnosti ili karme.
Sustav oslobađanja od uzročno-posljedičnih utjecaja karme opisan je u Vedama. Duša se u materijalnom svijetu zapliće u posljedice vlastite karme. Nakon što napusti jednu vrstu tijela ulazi u drugu, kao što oblači i svlači odjeću.
Dok se duša tako seli, ispašta posljedice djela koja je počinila u prošlosti.
Te djelatnosti živo biće može promijeniti kada postane utemeljeno u duhovnom znanju i kada postigne samospoznaju. Na taj način ono shvaća kako treba ispravno djelovati.
Ukoliko djeluje na način koji je opisan u vjerodostojnim svetim spisima, sve posljedice njezinih prošlih djela mogu se poništiti. Prema tome, krajnji zaključak vedskih mudraca i teologa je da karma nije vječna.
Pad duše
Vede mnogo govore o razlozima pada duše (jiva-atma) u ovaj pojavni, smrtni svijet. Zbog svoje zavisti prema Bogu duša se odvaja od Njega u duhovnom svijetu i tako pada, uslijed svoje želje, u materijalni svijet. Ona želi stvoriti svoje kraljevstva bez Njegova utjecaja i dominacije.
Izravnije rečeno, duša želi stvoriti svoje “kraljevstvo bez Boga”. Kada duša poželi oponašati Boga i postati gospodar svijeta, pruža joj se prilika da zadovolji svoju pogrešno usmjerenu želju za vladanjem nad materijalnom prirodom.
Uslijed svoje bezuzročne milosti, Bog ispunjava duši takvu želju, omogućujući joj dolazak u materijalni svijet kako bi pokušala ostvariti svoju želju. No jasno je zapravo da takva pogrešno usmjerena želja duše predstavlja zapravo početak njezina pada. Dolaskom u materijalni svijet duša biva uhvaćena u mrežu niže energije Boga koja se naziva maya.
Maya je materijalna iluzorna energija koja vlada materijalnom kreacijom i koja svojim snažnim suptilnim konopcima “hvata” živo biće i na taj način čini da duša zaboravi na svoj iskonski odnos kojeg ima s Bogom.
Prilikom svog dolaska u materijalni svijet, duša postaje vrlo mala, a Vede njezinu veličinu definiraju kao deset tisućiti dio vrha vlasi kose. Na taj način ona vrlo lako ulazi u srce svakog živog bića unutar 8.400.000 životnih oblika koliko ih postoji u materijalnoj kreaciji. Iako tako začahurena i mala, budući da posjeduje duhovne odlike, ona očituje svoj snažan utjecaj darujući život svakom obliku u kojem se nalazi.
Vedski mudraci nas vrlo jasno i detaljno podučavaju o simptomima i funkciji kojeg očituje duša. Tako oni govore daje svjesnost (život) koju posjeduje svaki životni oblik, zapravo simptom prisustva duhovne duše unutar njezina tijela. Za funkciju ili djelatnost duše vedski mudraci određuju njezinu želju.
Dakle, simptom duše je svjesnost, a funkcija ili djelatnost duše je želja. Ova dva aspekta duše vrlo su važna u razumijevanja uzročno-posljedičnih efekata koje proizvodi karma.
Evolucija duše
U materijalnom svijetu, maya-shakti, Božja iluzorna energija, pokazuje čudesno umijeće stvarajući raznovrsna tijela za živa bića, u skladu s njihovim željama ili sklonostima ka osjetilnom uživanju.
U ciklusu evolucije, duša mijenja tijela jedno za drugim unutar samsare, kruga rađanja i umiranja.
Samsara se odvija od vodene životinje, do tijela biljke, crva, ptice, životinje i na kraju tijela ljudskog bića, koje se smatra posljednje u karici evolutivnog napredovanja. Čovjek je jedan od najrazvijenijih životnih oblika unutar ove materijalne kreacije.
Dakle, kao što smo spomenuli, maya prisiljava dušu da mijenja tijela zbog njezine osnovne funkcije – želje. Te različitih želje za zadovoljavanjem osjetila prisutne su u svih 8.400.000 vrsta života. Sva ta bića imaju tijela različitih oblika, načinjene od materije. Duša mora prihvatiti različita tijela zavisno od razine svojih dobrih ili loših djelatnosti, karme.
Jiva-atma ili duša nikada ne može biti bez želja ili bez osjećaja. Osnovni cilj njezina evolutivnog razvoja unutar materijalnog svijeta jest promijeniti prirodu svojih želja.
Vrhunac samospoznaje duše i krajnji aspekt duhovnog znanja kojeg treba postići svako živo biće unutar materijalnog svijeta je shvaćanje da sve pripada Bogu (isha-vasya idam sarvam).
Iz tog razloga, nitko ne bi trebao svojatati pravo vlasništva ni nad čim. Duhovno znanje temelji se na samospoznaji da je svako živo biće (jiva-atma) vječan sastavni djelić Boga i da stoga u svom vječnom položaju nikada ne može biti ravno Bogu ili veće od Njega.
Prirodni položaj duše kojeg ona ima u duhovnom nebu (paravyoma) razlikuje se od položaja kojeg prihvaća u materijalnom svijetu. U materijalnoj svjesnosti duša pokušava uzaludno postati gospodar materije, ali u duhovnoj svjesnosti ona shvaća svoj egzistencijalni položaj djelića Boga (u svom prirodnom položaju duša razmjenjuje različite rase ili odnose s Bogom koji su detaljno opisani u vedskim spisima).
No, kada je obuzeto materijalnom svjesnošću, ona prihvaća različita tijela u materijalnom svijetu kao što smo prethodno opisali. To se naziva karma ili raznovrsno stvaranje pod prinudom materijalne svjesnosti.
Vedski mudraci posebno ističu još jednu vrlo važnu činjenicu koju nikako ne bismo trebali zaobići prilikom našeg pokušaja za razumijevanjem zakona karme. Oni napominju kako prilikom uništenja materijalnog tijela duša ne biva uništena, niti gubi svoju osobnost.
Ovo je vrlo važna poanta za shvaćanje zakona karme i reinkarnacije. Duša je neumiruća (shashvatah) i besmrtna (nityam) i uvijek posjeduju svoju vlastitu osobnost koja se ne gubi promjenom tijela nakon smrti.
Kraj samsare
Način na koji duša u materijalnom svijetu napušta jedno tijelo i dobiva drugo uređenje Božjim zakonom. Čovjek umire nakon što bude odlučeno koju će vrstu tijela imati u sljedećem životu.
Tu odluku donose viši autoriteti, a ne sama duša. Mi se uzdižemo ili padamo, ovisno o našim djelatnostima u ovom životu. Ovaj je život priprema za sljedeći.
Mi oblikujemo naš ljudski život i sljedeće utjelovljenje kao što grnčar oblikuje posude.
Zato, ukoliko se u ovom životu pripremimo za uzdizanje u kraljevstvo Boga, po napuštanju tijela sigurno ćemo dobiti duhovno tijelo koje nalikuje Njegovom tijelu.
Dakle, najviši stadij kojeg duša treba postići jest prekinuti krug samsare, neprekidno rađanje i umiranje i vratiti se ponovno u svoj iskonski položaj u duhovnom svijetu, u Božje kraljevstvo (Vaikuntha-loka).
Taj najviši stadij duhovnog razvoja živog bića unutar materijalne kreacije jest da u ljudskom obliku konačno odluči napustiti materijalno tijelo i ude u duhovno ozračje u kojem može razviti potpuno drugačije tijelo.
To tijelo načinjeno je od duhovne energije i ono nikada ne mora umrijeti ili se promijeniti budući da sadrži Sat aspekt ili aspekt vječnosti.