Sve dok je u punoj životnoj snazi, čovjek zaboravlja golu istinu o smrti s kojom se mora suočiti. Budalast čovjek ne postavlja pitanja o pravim problemima života. Svatko misli da nikada neće umrijeti, iako svakog trena pred očima vidi svjedočanstva smrti. To je razlika između animalizma i humanizma. Inteligentan čovjek zna da je smrt rođena s njegovim rođenjem. Zato se priprema za sljedeći život ili oslobođenje od bolesti uzastopna rađanja i umiranja.

Ljudski je pitati

U šetnji s ocem, malo dijete neprekidno zapitkuje. Postavlja bezbroj neobičnih pitanja i otac ga mora zadovoljiti pravilnim odgovorima. Kad sam u obiteljskom životu bio mladi otac, moj drugi sin, koji mi je bio stalni pratilac, zasipao me stotinama pitanja. Jednog je dana pokraj našeg tramvaja prolazila svadbena povorka. Četverogodišnjak je, kao i obično, upitao kakva je to povorka. Dobio je sve moguće odgovore na svoje tisuću i jedno pitanje o svadbi i na kraju je upitao je li njegov vlastiti otac oženjen! Sva se prisutna starija gospoda glasno nasmijala na to pitanje, iako se dječak zbunio, ne znajući zašto se smijemo. U svakom slučaju, dječaka je na neki način zadovoljio njegov oženjeni otac.

Pouka koju možemo izvući iz ovog događaja je da je ljudsko biće, kao razumna životinja, rođeno da postavlja pitanja. Što više pitanja postavlja, to više napreduje u svojim znanstvenim nastojanjima. Cijela materijalna civilizacija temelji se na tom izvorno velikom broju pitanja koje mladi postavljaju starijima. Kada starije osobe ispravno odgovaraju na pitanja mladih, civilizacija napreduje, korak po korak. Međutim, najinteligentniji se čovjek raspituje što se dešava nakon smrti. Manje inteligentni postavljaju manje značajna pitanja, dok pitanja inteligentnih ljudi sežu sve dalje i dalje.

Krugu najinteligentnijih ljudi pripadao je i Maharadža Parikšit, veliki kralj čitavog svijeta, kojega je brahmana neočekivano prokleo da za sedam dana umre od zmijskog ujeda. Brahmana koji ga je prokleo bio je samo dječak, ali je ipak bio veoma moćan. Nesvjestan značaja velikoga kralja, budalasto ga je prokleo da umre za sedam dana. Dječakov otac, kojega je kralj uvrijedio, kasnije je žalio zbog toga. Kad je kralj saznao za zlokobno prokletstvo, odmah je napustio svoju palaču i otišao na obalu Gange, koja je tekla u blizini njegove prijestolnice, kako bi se pripremio za predstojeću smrt. Budući da je bio veliki kralj, skoro svi veliki mudraci i učenjaci okupili su se na mjestu na kojem je kralj postio prije napuštanja svoga smrtnog tijela.

Na kraju je stigao i Šukadeva Gosvami, najmlađi svetac u to doba, i bio jednoglasno izabran za predstojnika skupa, iako je njegov veliki otac također bio prisutan. Kralj je s poštovanjem ponudio Šukadevi Gosvamiju najviše počasno mjesto i postavio mu pitanja o napuštanju ovoga smrtnog svijeta, koji je trebao napustiti za sedam dana. Veliki kralj, kao dostojan potomak Pandava, velikih bhakta, postavio je velikome mudracu Šukadevi slijedeća važna pitanja: „Dragi moj gospodine, ti si najveći transcendentalist i zato te ponizno molim, dopusti mi da ti postavim pitanja o mojim dužnostima u ovom trenutku. Ja sam na pragu smrti. Što trebam učiniti u ovom presudnom času? Molim te, reci mi, gospodaru moj, što trebam slušati, što obožavati i koga se sada sjećati? Veliki mudrac kao što si ti ne boravi u domu obiteljskog čovjeka više nego što je potrebno. Stoga sam veoma sretan što si milostivo došao u vrijeme moje smrti. Molim te, uputi me u ovom presudnom trenutku.”

Na kraljevu usrdnu molbu, veliki je mudrac autoritativno odgovorio na njegova pitanja, jer je bio veliki transcendentalni učenjak obdaren svim dobrim odlikama, kao dostojan sin Badarayane, Vyasadeve, izvornog sastavljača vedske književnosti. Šukadeva Gosvami reče: „Dragi moj kralju, tvoja su pitanja veoma važna i blagotvorna za sve ljude svih vremena. Takva su najuzvišenija pitanja značajna, jer ih potvrđuju učenja vedanta-darsane, zaključka vedskog znanja. Ona su atmavit-sammatah, što znači da oslobođene duše, koje imaju potpuno znanje o svom duhovnom identitetu, postavljaju takva važna pitanja kako bi rasvijetlile znanje o Transcendenciji.”

Svatko misli da nikada neće umrijeti

Srimad-Bhagavatam je prirodni komentar na veliku Vedanta (ili Šariraka) sutru, koju je sastavio Šrila Vyasadeva. Vedanta-sutra je najuzvišeniji vedski spis i sadrži suštinu osnovnih pitanja o transcendentalnom predmetu duhovnog znanja. Ali kada je Šrila Vyasadeva sastavio ovu veliku raspravu, njegov um nije bio zadovoljan. Tada je susreo Šri Naradu, svog duhovnog učitelja, koji mu je savjetovao da opiše Božansku Osobu. Primivši taj savjet, Vyasadeva je meditirao na počelo bhakti-yoge, koje mu je jasno pokazalo što je Apsolut, a što relativnost, maya. Spoznavši savršeno njihovu prirodu, sastavio je veliku pripovijest Šrimad-Bhagavatam, predivni Bhagavatam, koji počinje sa stvarnim povijesnim činjenicama iz života Maharadže Parikšita.

Vedanta-sutra počinje ključnim pitanjem o Transcendenciji. Athato brahma-jijnasa: „Sada se trebamo raspitivati o Brahmanu, ili Transcendenciji.” Sve dok je u punoj životnoj snazi, čovjek zaboravlja golu istinu o smrti s kojom se mora suočiti. Budalast čovjek ne postavlja pitanja o pravim problemima života. Svatko misli da nikada neće umrijeti, iako svakog trena pred očima vidi svjedočanstva smrti. To je razlika između animalizma i humanizma. Životinja kao jarac ne osjeća predstojeću smrt. Premda mu kolju brata, on će, primamljen ponuđenom zelenom travom, mirno stajati čekajući da ga sljedećeg zakolju. S druge strane, ako ljudsko biće vidi da neprijatelj ubija njegove bližnje, borit će se da spasi brata ili će, ako je moguće, otići da spasi vlastiti život. To je razlika između čovjeka i jarca.

Inteligentan čovjek zna da je smrt rođena s njegovim rođenjem. Zna da umire svakog trena i da će završni udarac biti zadan čim se njegov životni vijek okonča. Zato se priprema za sljedeći život ili oslobođenje od bolesti uzastopna rađanja i umiranja. Međutim, budalast čovjek ne zna da se ljudski oblik života dostiže nakon niza prošlih rođenja i smrti koje nameću zakoni prirode. Ne zna da je živo biće vječno, da se ne rađa i ne umire. Rođenje, smrt, starost i bolest izvana su nametnuti živom biću zato što je u dodiru s materijalnom prirodom i što je zaboravilo svoju vječnu, božansku prirodu i kvalitativno jedinstvo s Apsolutnom Cjelinom. Ljudski život pruža priliku za spoznaju te vječne činjenice, istine. Tako nam na samom početku Vedanta-sutra savjetuje da se sada, kada imamo ovaj dragocjeni oblik ljudskog života, raspitujemo o tome što je Brahman, Apsolutna Istina.

Što je zaista važno u ljudskom životu?

Nedovoljno inteligentan čovjek ne raspituje se o transcendentalnom životu. Umjesto toga, raspituje se o raznim nevažnim stvarima koje se ne tiču njegova vječnog postojanja. Od samog početka svog života traži odgovore od majke, oca, učitelja, knjiga i raznih drugih izvora, ali ne dobiva prava obavještenja o svom stvarnom životu.

Kao što smo već spomenuli, Maharadža Parikšit bio je upozoren da će umrijeti za sedam dana i odmah je napustio svoju palaču kako bi se pripremio za sljedeći stadij. Kralj je imao za to na raspolaganju sedam dana, ali mi, iako znamo da ćemo sigurno umrijeti, ne znamo točno kad će nas smrt snaći. Ja ne znam hoću u sljedećem trenutku umrijeti. Čak ni tako veliki čovjek kao što je Mahatma Gandhi nije mogao predvidjeti da će u sljedećih pet minuta umrijeti, niti su njegovi veliki pratioci mogli naslutiti njegovu skoru smrt. A ipak, sva se takva gospoda predstavljaju kao veliki vođe ljudi. Za razliku od čovjeka, životinja nema znanje o životu i smrti. Čovjek, u pravom smislu te riječi, raspituje se o sebi i o tome što je. Odakle je došao i gdje odlazi nakon smrti? Zašto je izložen trostrukim bijedama, iako ih ne želi? Čovjek se od djetinjstva raspituje o tako puno stvari, ali nikada se ne raspituje o pravoj suštini života. To je animalizam.

Kad se radi o četiri načela životinjskog života, nema razlike između čovjeka i životinje, jer svako živo biće jede, spava, strahuje i razmnožava se. Ali samo je ljudski život namijenjen raspitivanju o vječnom životu i Transcendenciji. Ljudsko je biće stvoreno za istraživanje vječnog života i Vedanta-sutra mu savjetuje da to učini sad ili nikad. Ako to propusti, sigurno će se po zakonima prirode ponovo vratiti u životinjsko kraljevstvo. Zato se budalasti čovjek, iako naizgled čini napredak u materijalnoj znanosti – jedenju, spavanju, strahovanju i razmnožavanju – po zakonu prirode ne može osloboditi okrutnih ruku smrti.

Zakon prirode djeluje pod kontrolom triju guna – vrline, strasti i neznanja. Oni koji žive u vrlini, uzdižu se na višu, duhovnu razinu života, oni koji žive u strasti zadržavaju svoj sadašnji položaj u materijalnom svijetu, a oni koji žive u neznanju sigurno se degradiraju u niže vrste života. Suvremeno uređenje ljudske civilizacije opasno je, jer ne pruža obrazovanje o suštinskim načelima života. Poput životinja, ljudi ne znaju da će po zakonima prirode biti ubijeni. Zadovoljni su busenom zelene trave poput jarca koji čeka u klaonici.

Sri Srimad A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada