Reinkarnacija, fenomen koji već stoljećima biva zabilježen u brojnim studijama, raspravama, medicinskim izvješćima… Rađa li se uistinu čovjek ponovno nakon smrti u nekoj novoj formi, nekom novom obliku života?

Postoje nebrojene studije, bilo religiozne ili filozofske, koje nas uvjeravaju u istinsko postojanje transmigracije naše osobnosti. Naravno, postoje i druge brojne skupine teoretičara iz raznih oblasti znanja koji negiraju bilo kakvu mogućnost ponovnog rođenja nakon smrti.  No, ipak, čak i danas, u ovom vremenu ubrzanog industrijsko-tehnološkog razvoja, postoje ljudi koji su se našli na rubu smrti te izvješćuju o svojim iskustvima, doprinoseći uvjerenju da ipak postoji život nakon smrti.

George Gallup Jr., izdao je 1982. godine knjigu pod naslovom “Avanture u besmrtnosti”, u kojoj su objavljeni rezultati istraživanja o vjerovanju Amerikanaca u život nakon smrti, uključujući i iskustva na rubu smrti te izvantjelesna iskustva. Oko 67% ispitanika izjavilo je da vjeruje u zagrobni život, a 15% je tvrdilo da su i sami, na neki način, iskusili blizinu smrti. Ljudi koji su prijavili takva iskustva zamoljeni su da ih opišu. Oko 9% ih je govorilo o izlasku iz tijela, dok je 8% osjetilo da je tijekom tog događaja “bilo prisutno neko posebno biće, ili čak više njih.”

Istraživanja o reinkarnaciji

Gallupovo istraživanje je zanimljivo, ali ne pruža odgovor na osnovno pitanje – postoji li neki znanstveni dokaz za iskustva na rubu smrti, posebno za ona koja se odnose na izvantjelesne doživljaje? Čini se da postoji. Ljudi koji su bili na pragu smrti i za koje se mislilo da su bez svijesti, vrlo su točno opisali što se zbivalo s njihovim fizičkim tijelom, kao da su sve promatrali sa strane. O takvim su iskustvima izvještavale žrtve srčanog udara, prometnih nesreća i vojnici ranjeni u boju.

Dr. Michael Sabom

Dr. Michael Sabom, kardiolog na Medicinskoj školi Sveučilišta Emory, sa znanstvenog je gledišta proučio te izjave. Razgovarao je sa trideset i dva bolesnika koji su imali srčani udar i pri tom doživjeli izvantjelesna iskustva. Pri srčanom udaru, srce prestaje opskrbljivati mozak krvlju te bi bolesnik trebao posve izgubiti svijest. Međutim, dvadeset šest od trideset i dva bolesnika, koji su dali izjavu o svom izvantjelesnom doživljaju u tim trenucima, vrlo su točno opisali što se zbivalo dok su ih pokušavali oživjeti. Preostalih šestoro vrlo je vjerno opisalo posebne tehnike oživljavanja, što se posve slagalo s podacima zabilježenim o njihovim operacijama u povjerljivim bolničkim izvješćima. Rezultati Sabomovoga proučavanja, objašnjeni u njegovoj knjizi “Sjećanja na smrt” – medicinsko istraživanje iz 1982. godine – uvjerili su ga u stvarnost izvantjelesnih iskustava. Zaključio je da je um nešto što se razlikuje od mozga te da se, u kritičnim situacijama bliskim smrti, to dvoje nakratko razdvaja. Sabom je zapisao: “Bi li um, koji se odvaja od fizičkog mozga, mogao zapravo biti duša koja nastavlja postojati nakon smrti tijela, kao što se tvrdi u nekim religijama? Prema mom mišljenju, to je krajnje pitanje koje se nameće s obzirom na izvješća o iskustvima s granice smrti.”

Ono što je uistinu nepobitno, a s čime se slaže većina znanstvenika, jest činjenica kako ne možemo poreći postojanje svjesnosti. Bez svjesnosti tijelo je mrtvo. Čim se svijest povuče iz tijela, usta prestaju govoriti, oči gledati, a uši slušati. Očigledno je, stoga, da je svjesnost apsolutno neophodna za pokretanje tijela. Što ta svjesnost jest? Upravo kao što su dim i toplina pokazatelji vatre, tako je i svjesnost pokazatelj duše. Energija duše, odnosno jastva, stvara se u obliku svjesnosti. Uistinu, svjesnost dokazuje nazočnost duše. Upravo to je zaključak svih vedskih spisa kojima smo se poglavito služili pri nastanku ovoga članka.

Postojanje duše unutar tijela poričemo jer je ne možemo opaziti fizičkim osjetilima. Međutim, postoje mnoge stvari koje ne možemo vidjeti. Ne možemo vidjeti zrak, radiovalove ili zvuk, a svojim osjetilima ne možemo zahvatiti ni sićušne bakterije, no to ne znači da to sve ne postoji. Pomoću mikroskopa i drugih pomagala opažamo mnoge stvari čije smo postojanje, zbog manjkavosti vlastitih osjetila, ranije poricali. Ne bismo trebali zaključiti da duša, veličine atoma, ne postoji, samo zato što je do sada nismo uspjeli opaziti osjetilima ili pomagalima. Možemo je opaziti prema simptomima i učinku.

Citati iz Bhagavad-gite

Ako želimo steći dublje znanje o ovoj problematici prvo moramo shvatiti da je duša vječna istina. Izvanjski sastojci – tijelo i um koji se razvijaju oko duše – relativne su, djelomične istine. U drugom poglavlju vedskog klasika, Bhagavad-gite, pronalazimo stih koji nam objašnjava:

“Duhovna duša, koja prožima tijelo, vječna je i zato nitko ne može uništiti vječno postojeću duhovnu dušu. Premda materijalno tijelo biva podvrgnuto uništenju, njegov je vlasnik – duša – vječan. Stoga se, o potomče Bharate, spoznavši tu vječnu istinu, bori.

Ni onaj tko misli da duhovna duša može ubiti niti onaj tko misli da duhovna duša može biti ubijena ne znaju da duhovna duša nikada ne ubija niti biva ubijena. Duhovna se duša nikada ne rađa, niti umire. Budući da je vječna, nema prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti. Premda je vrlo stara, uvijek je svježa i nikada ne biva uništena, čak ni nakon uništenja tijela. Kako onaj tko shvaća da je duša vječna i neuništiva može nekoga raniti ili ubiti? Samo izvanjsko tijelo i um bivaju uništeni.

Tijelo i um su poput odjeće. Kada odjeća postane stara, osoba je baca i odijeva novu. Na sličan način, duša, kada u trenutku smrti napusti staro tijelo, prihvaća novo.

Duhovna se duša ne može sasjeći oštrim mačem, spaliti vatrom ili povrijediti vodom ili zrakom. Ona je vječno neuništiva, nespaljiva, neisušiva i nerastočiva. Trajna je, sveprožimajuća i vječna. Ne može se objasniti ljudskim jezikom niti se može savršeno zamisliti ljudskim umom. Uvijek ostaje nepromjenjiva. Znajući sve to, osoba ne bi trebala jadikovati nad smrću tijela.”

Znanje o duši u Bhagavad-giti

U Bhagavad-giti duhovna se duša naziva ksetra-jnom, “poznavateljem polja”, dok se tijelo i um, prekrivači duhovne duše, nazivaju ksetrom, “poljem”. U trinaestom poglavlju Bhagavad-gite, objašnjavaju se ksetra i ksetra-jna, kao i prakrti (priroda, pojavni svijet u kojem se uživa) i purusa (uživatelj pojavnog svijeta). Gita objašnjava da su svako djelovanje i njegov učinak posljedica tog spoja ksetre i ksetra-jne, ili prirode i uživatelja prirode. Na primjer, riža nastaje djelovanjem polja i ratara, a dijete biva začeto sjedinjavanjem prakrti, uživane, i puruse, uživatelja. Isto je tako sve što vidimo u pojavnom svijetu stvoreno sjedinjavanjem ksetre i ksetra-jne.

Ksetra-jna je živi duh, dok je ksetra materijal koji živo biće upotrebljava. Fizika, kemija, astronomija, farmakologija, ekonomija i druge materijalne znanosti bave se materijalima ksetre. No, znanost koja se bavi duhovnim postojanjem – koja se odnosi na ksetra-jnu – otkriva transcendentalno znanje. Pravo se znanje ne odnosi na ksetru nego na ksetra-jnu. Ksetra-jna (purusa ili uživatelj) središnji je predmet znanja, jer je upravo ksetra-jna stvoritelj svega što je povezano s materijalnim tijelom i srodnim fizičkim elementima. Ksetra-jna je vječni duh, dok je ksetra privremena, prolazna materija. Ta je vječna istina sažeta u Vedama u izreci – brahma satyam jagan mithya: “Duh je istina; svijet je lažna sjena.” Pojam “lažna sjena” označava da je privremen jer postoji samo neko vrijeme. No, ne bismo trebali učiniti pogrešku misleći da svijet ne postoji. Mi doista posjedujemo naše privremeno tvarno tijelo i um. Ne bismo trebali postati predmetom podsmijeha poričući postojanje našega tijela i uma. Istodobno moramo uvijek imati na umu da su tijelo i um prolazni. No, duh zatočen u tijelu i umu vječna je, neuništiva istina.

U današnje vrijeme cijeli svijet teži za znanjem o privremenim stvarima vezanim za grubo tvarno tijelo i suptilni materijalni um. Ali važniji od tijela i uma je duh, koji je zapostavljen bez pravilnog njegovanja znanja.

Taj duh je vrlo sićušan, manji od najmanjeg atoma. Učeni vedski stručnjaci izjavljuju da je duša približno deset tisuća puta manja od presjeka vrha vlasi kose. Poput malene količine snažnoga lijeka duša širi svoj utjecaj po cijelome tijelu. Trebamo znati da je osjet koji doživljavamo pri najmanjem dodiru bilo kojeg dijela tijela posljedica prisutnosti ovoga duha u tijelu. No, kada sićušna životna iskra napusti tijelo, tijelo leži mrtvo, nepokretno i ne može osjetiti ni najmanju bol – čak ni ako ga udarimo sjekirom.

Da ova sićušna životna iskra, duh, nije materijalna, pokazuje činjenica da nijedan znanstvenik nije do sada uspio stvoriti životnu iskru bilo kojim spojem materijalnih sastojaka. Sve što može biti stvoreno manipulacijom materije uništivo je i privremeno, ali životna je iskra neuništiva i stoga moramo prihvatiti činjenicu da se život ne može stvoriti suvremenom znanošću.

Prema riječima učenih mudraca kroz povijest ljudskoga roda, živo se biće rađa u ljudskom obliku nakon postupne evolucije kroz 8.000.000 oblika života. U ovom pojavnom svijetu postoji ukupno 8.400.000 životnih vrsta, od toga 900.000 vrsta života u vodi, 2.000.000 vrsta nepokretnih živih bića poput bilja, 1.100.000 vrsta reptila i kukaca, 1.000.000 vrsta ptica, 3.000.000 vrsta zvijeri i 400.000 vrsta ljudskih bića. Živo biće prelazi iz jedne vrste života u drugu tijekom mnogo milijuna godina u utrobi ogromnoga svemira.

Smrt – nemilosrdni neprijatelj

Smrt – čovjekov najmisteriozniji, nemilosrdni i neizbježni neprijatelj. Znači li smrt ujedno i svršetak života ili samo otvara vrata u neki drugi život, drugu dimenziju, ili drugi svijet? Ako čovjekova svjesnost nadživljava iskustvo smrti, što onda uvjetuje njen prijelaz u novu stvarnost? Kako bi došao do jasnog shvaćanja ovog misterija, čovjek se okreće prosvijetljenim filozofima, prihvaćajući njihova učenja kao prikaz više istine. No, budući da se razlikuju prema podneblju i kulturi u kojoj su nastala, takva učenja nisu uvijek istovjetna i lako razumljiva, što umnogome određuje sadržaj poruka i shvaćanja koju nam pružaju.

Ideju reinkarnacije možemo pronaći u različitim podnebljima i kulturama. No možemo se s pravom upitati – pa gdje je onda ona zapravo nastala? Na ovo pitanje naizgled je vrlo teško odgovoriti budući da je svuda pronalazimo: Aziji, Africi, kod primitivnih naroda u Australiji, Europi, Sjevernoj Americi, a također i kod razvijenih kultura poput Indije, Kine, Grčke, Srednjem Istoku, i danas, na Zapadu. O njoj su pisali i europski autori kao što su Pitagora, Empedokle, Platon, gnostici ili Origen.

Zapravo, do sada se prema proučavanju smrti i reinkarnacije pristupalo s različitih gledišta: filozofskog, religijskog i mističnog, psihološkog, biološko-medicinskog, te kulturno-povijesnog aspekta. Ukoliko analiziramo ova različita gledišta o smrti i ponovnom rađanju, možemo uočiti četiri različita shvaćanja koja opisuju ove fenomene:

1. Smrt je svršetak u svakom pogledu tj. ne postoji ništa poslije smrti. Ovo shvaćanje zastupali su pojedini mislioci Indije, Kine i Grčke. U suvremenom dobu to je stav prirodno-znanstvenog materijalizma.

2. Preostala tri shvaćanja odbacuju ideju o smrti kao svršetku egzistencije žive jedinke, ali se razlikuju u određivanju produženja egzistencije. Prema jednom shvaćanju, osoba nastavlja neku vrstu netjelesne, ali individualne egzistencije u nezemaljskoj dimenziji poput podzemlja, neba, itd. U poznatoj taoističkoj i tantričkoj-yoga tradiciji razvija se jedna podinačica ovakvog shvaćanja. Ova tradicija ističe kako osoba, navodno, preobražava sebe i postižu jednu suptilnu dimenziju nepropadljive tjelesne egzistencije. Tu egzistenciju produžava ostajući na zemlji, ali u nekakvim udaljenim predjelima ili visokim planinama.

3. Shvaćanje reinkarnacije ili ponovnog rađanja također sadrži više inačica. Ovaj latinski termin (re-incarnatio) odabrali smo jer odgovara različitim oblicima ove ideje gdje je ključno ponovno utjelovljenje, tj. “vraćanja u meso” (iste duše, osobe ili identiteta), bilo da se govori o seljenju duše (grč. metem-psychosis), ponovnom nastajanju (sanskrt. punar bhava) ili ponovnom rađanju (grč. palingenesia). Teorije se iskazuju u pogledu djelokruga utjelovljenja, njegovog smisla, kao i mogućnosti oslobađanja od ponovnih reinkarnacija. U budizmu reinkarnacija se shvaćala na drukčiji način nego u vedskom naučavanju. Budizam odbacuje postojanje trajne biti ili identiteta osobe što je vrlo bitno razlika u tumačenju ponovnog rađanja.

4. Kao svrsishodna reakcija na ideju reinkarnacije, u Indiji i Grčkoj razvijaju se učenja o oslobođenju (mukti). Ona su uglavnom filozofskog karaktera, ali se često pojavljuju u religijskom kontekstu ili isprepletena s religijskim shvaćanjima izbavljenja, pa ih stoga mnogi istraživači ne razumiju ili ne primjećuju njihovu osobitost. U ideji oslobođenja ujedinjena su dva cilja: ne težiti prvom shvaćanju smrti kao potpunom svršetku a da se pri tome ne izbjegne beskrajnom ponavljanju reinkarnacija. Stoga je oslobođenje često pogrešno shvaćano kao stapanje s Apsolutom, ekstasis ili oceansko osjećanje neizmjernog širenja izvan granica vlastitog identiteta. Upravo se prema tome takvo pogrešno razumijevanje oslobođenja i razlikovalo od religijske ideje spasenja koja je obećavala spas individualnosti, uz otklanjanje uobičajenih ograničenja tjelesne egzistencije, a zadržavanje ugodnih strana tjelesnosti.

Ono što je uistinu nepobitno, a s čime se slaže većina znanstvenika, jest činjenica kako ne možemo poreći postojanje svjesnosti. Bez svjesnosti tijelo je mrtvo. Čim se svijest povuče iz tijela, usta prestaju govoriti, oči gledati, a uši slušati. Očigledno je, stoga, da je svjesnost apsolutno neophodna za pokretanje tijela.