Poznati američki fizičar Jack Saffaty, svjestan niza nepremostivih teškoća i barijera u znanstveno-konvencionalnom definiranju fenomena prostora, prije nekog vremena uvodi novi koncept psihoenergijskih sustava. Naime, on predlaže mogućnost egzistencije superluminoznog međusjedinjenja na višoj razini stvarnosti, te na taj način pokušava formulirati elemente teorije o multidimenzionalnoj stvarnosti.

U toj teoriji, stvari i događaji imaju viši rang korelacije na razini stvarnosti daleko iznad naše. Tek po dostizanju te razine integriranosti bilo bi nam shvatljivo funkcioniranje trenutnog međusjedinjenja. Sva suvremena znanja, kako tvrdi Saffaty, još uvijek su samo blijedi odbljesci stvarnosti višeg reda kojeg za sada znanost jedva naslućuje.

Kada pročitamo gore spomenuto znanstveno objašnjenje prepuno teških i zamršenih izraza, poželimo zauvijek zaboraviti razmišljati o ovoj problematici te sklopiti ovu knjigu i nikada je više ne otvoriti. Želio bih upravo stoga zadržati vašu pažnju te odmah na početku prepričati jednu priču koja nam kroz tematiku orbis pictus vrlo živopisno i na jednostavan način ilustrira vrlo složenu paradigmu o modalitetu stvarnosti.

Legenda o Tang Lin Pou

Postoji jedna vrlo interesantna kineska priča o velikom slikaru po imenu Tang Lin Pou. Legenda povezana s njegovim imenom govori nam da je Tang Lin Po bio nenadmašni slikar, majstor nad majstorima kojemu nije bilo ravna u cijeloj Aziji. Iako je bio vrlo slavan, živio je poput lutalice, ne zadržavajući se na jednom mjestu više od nekoliko dana. U njegovim lutanjima pratio ga je njegov jedini učenik i sluga Kuang Ce. Njegova leđa su bila uvijek natovarena tubama čudesnih boja čiju bi tajnu izrade poznavao samo njegov učitelj. Pored boja, Kuang Ce bi nosio i mnoštvo neobičnih kistova, slikarska platna, a ponekad i hranu. Kada bi učitelj i njegov učenik zalutali u kakvo naseljeno mjesto, majstor bi slikao lokalne velikane, trgovce i tako bi zaradili za nešto hrane i nastavak putovanja.

Svi su voljeli slike Tang Lina jer su na njima ljudi izgledali nekako sretniji, blistaviji, kao da dolaze iz nekog drugog, uzvišenijeg svijeta. Nitko nije uspio tako uzdići i naslikati obične ljude, obična lica. I tako je ovaj veliki majstor lutao svijetom šireći svoju slavu na sve strane.

Jednog dana, nakon dugog lutanja po šumama i planinama, naišli su iznenada na predivnu kraljevsku palaču okruženu rascvjetalim parkovima i bistrim jezerima. Uputili su se prema glavnom ulazu. Tamo su ih ljubazno dočekali i ugostili, a glasnici su odmah otišli obavijestiti kralja o pristiglim putnicima. Kada je kralj čuo ime svog gosta, nekako se namrštio i odmah zatražio da se dovede u njegove odaje. Tang Lin se, ušavši u prostranu dvoranu, naklonio s dubokim štovanjem ponudivši kralju svoje usluge. Kralj je ljuto odgovorio: “O, Tang Lin Po, veliki varalice! Sudbina te je poslala u moje kraljevstvo kako bi mogao ovdje ostaviti svoje nečasne kosti. Znaj da te osuđujem na smrt jer si obezvrijedio moj i mnoge druge živote svojim lažnim prikazivanjem ovoga svijeta!” Tang Lin Po je u nevjerici ponizno odgovorio: “O, veliki kralju, ne razumijem smisao tvojih riječi. Pa mi se nikada ranije nismo sreli!”

Bijeg u novu stvarnost

Kralj ga je promatrao svojim očima u kojima se miješao osjećaj prijezira i divljenja. “U svojim mladim danima volio sam slikarstvo više od svega. Između svih slikara, tebi sam se najviše divio. Sakupio sam i otkupio mnogo tvojih slika, ispunjavajući njima zidove mojih odaja. Među njima sam i u njima živio, žudeći neprestano za tim svijetom koji je blistao na tvojim platnima. Kao da je pozivao, zavodio, opsjedao moju dušu slatkim snovima, mnogo jače od vina ili opijuma.

Tako sam provodio svoje vrijeme i zaboravio na stvarnost, ali ona nije zaboravila mene. Dugo vremena sam tako živio ne izlazeći u izvanjski svijet, misleći kako sam, okružen prizorima s tvojih slika, pred samim vratima raja kojega je tvoja ruka stvorila. No, jednoga sam dana ipak izašao izvan palače. Sa svakim se korakom nešto počelo lomiti u meni. Gledao sam u velikom strahu ljude i svijet, zgražajući se nad njihovim izmučenim, nakaradnim licima, njihovim bolestima i slabostima, njihovim nesavršenostima i konačnim porazima pred hladnom i sigurnom rukom kraljice smrti.

Tang Line, zašto varaš ljude? Na tvojim slikama nema ružnog lica, nema tegobnih bolesti, niti nemoćne starosti. Na njima nema okrutne smrti, nema patnje – najveće istine i realnosti ovoga svijeta. Tu nema ovozemaljske postojeće stvarnosti. Nakon toga događaja odbacio sam i prokleo tebe i tvoju umjetnost koja širi neznanje i prijevaru. A sada, sudbina te dovela na moj dvor, na tvoju posljednju stanicu. Tu ćeš ostaviti svoje djelo i potražiti neki časniji zanat u svom idućem životu. Dat ću te pogubiti nakon trećeg zalaska sunca tako da tvoje laži više nikada neće moći nikoga obmanuti!”

Nakon toga, kralj je dao zatvoriti majstora zajedno s njegovim, na smrt uplašenim učenikom. U hladnoj zatvorskoj prostoriji, majstor je nepomućenog uma počeo razmišljati, dok je Kuang Ce u velikoj panici jadikovao nad svojom sudbinom. Tang Lin Po je potom, vrlo odlučnim glasom, naredio svom učeniku da odmah pripremi boje, platno i kistove za slikanje. U potpunoj tišini, majstor je, dok ga je njegov učenik zbunjeno promatrao, počeo  slagati zadivljujuće boje i njegovi su kistovi uskoro sve brže i poletnije klizili po velikom platnu, poput labudova na površini jezera. Nakon trećeg zalaska sunca začuo se žamor svjetine i koraci stražara koji su se približavali njihovoj prostoriji. Tang Lin Po je bio potpuno zaokupljen posljednjim ukrasnim detaljima na neobičnoj lađi, usidrenoj na pješčanoj obali nekog dalekog i nepoznatog mora. U trenutku kada su stražari ušli u zatvorsku prostoriju, Tang Lin je iznenada uhvatio svog uplašenog učenika, te zajedno s njim uskočio u svoju sliku, ravno u naslikanu lađu. Dok su stražari u velikom čudu, potpuno zapanjeni tim prizorom, u velikoj nevjerici i zbunjenosti gledali jedan u drugoga, tajanstvena lađa je polako nestajala u daljini horizonta noseći Tang Lin Poa i njegova učenika oživljenom morskom površinom.