Bhagavad-gita i jest toliko popularna i poznata jer u sebi sadrži bezvremenske mudrosti, bez obzira na to što su one iznesene kroz dominantno indijske motive, ali svatko može shvatiti i naučiti kako napraviti važnu promjenu u identificiranju i vrednovanju onoga što je kratkotrajno i onoga što nije, a kroz to promijeniti i samog sebe na bolje. Možemo na koncu dobiti i odgovore na važna pitanja, na primjer, koji su ciljevi naše civilizacije. Jednom kada su Gandhija pitali što misli o zapadnoj civilizaciji, on je mudro odgovorio: “Mislim da bi to mogla biti dobra ideja”.

Indolog i profesor sanskrita na Oxford-u, Dr. Kenneth Valpey poznat i kao Krsna Ksetra das, duhovni učitelj Brahma-madhva-gaudiya škole, u interviewu za Glas Istre rekao je:

Zapadni čovjek može duboko živjeti istočne religije

Ne može se reći da mi ne možemo duboko i iskreno proživljavati istočne religije, već nam to eventualno može biti nešto teže jer je naša kultura iz temelja drugačija. Treba razlikovati svojevrsno imitiranje od istinskog shvaćanja i upijanja druge kulture, za što naravno treba uložiti dosta truda. Uostalom, danas i sami Indijci nisu baš pretjerano upućeni u Bhagavad-gitu, kao što ni većina prosječnih vjernika drugih religija nije dovoljno upoznata sa svojim svetim knjigama, a imaju običaj druge prozivati za to.

Književna predstavljanja azijske, a posebice indijske misli i kulture imala su važnu, čak presudnu ulogu u zapadnjačkoj kulturnoj i intelektualnoj povijesti. Od 16. stoljeća nadalje bitan su element u naporima Zapada da razjasni vlastitu viziju i ciljeve. Takav utjecaj i prilagodba raspirili su maštu pjesnika, esejista te pisaca ostalih žanrova, izazvali kreativnu interpretaciju, predstavljanje pa čak i reformaciju u zapadnjačkom kulturnom kontekstu. Upoznavanje i promišljanje azijske kulture potaknuli su i proželi neke od važnih trendova, primjerice racionalizam prosvjetiteljstva, romantizam, američki transcendentalizam, new age i orijentalizam, istodobno žalosno potičući razvoj kolonijalne dominacije Zapada.

Premda uče svjetsku i komparativnu književnost, naši studenti rijetko imaju prilike slušati takva specijalizirana predavanja. Zahvaljujući nedavnom gostovanju profesora Kennetha Valpeyja s oxfordskog Instituta za hinduizam, na pulskom sveučilištu se mogao steći dublji uvid u kulturno prožimanje Istoka i Zapada. Dio intelektualnog izazova i duhovne avanture u kojoj su mogli uživati pulski studenti donosimo u intervjuu s profesorom Valpeyjem.

I Jung je izučavao hinduizam i jogu

Kako ste se i kada zainteresirali za azijsku kulturu?

– To je već davna prošlost. Dok sam bio student na sveučilištu Berkeley, a bilo je to vrijeme velikih kulturnih previranja u Americi krajem 60-ih i početkom 70-ih, uz stalne studentske prosvjede protiv Vijetnamskog rata počeo se pojavljivati interes za druge kulture, filozofije i vjerovanja. Između ostalog, pojavile su se i razne joga grupe koje su mi bile zanimljive, no nisam se želio upuštati ni u što dok to malo bolje ne upoznam i počnem shvaćati. Tako sam u slobodno vrijeme počeo čitati i prevoditi knjige koje su se bavile jogom, koje su mi bile posebno zanimljive. Jedna je stvar vodila drugoj i s vremenom sam upoznao Krišna zajednicu; otišao nekoliko puta u Indiju i boravio u ašramu, i sve me to toliko impresioniralo da sam odlučio studirati hinduizam. Jednostavno sam osjećao da su učenja indijske tradicije o samorealizaciji značajna za moj rast i učenje o sebi, ali i za druge pripadnike naše kulture. Zato i podučavam studente pretežno indijskoj kulturi i književnosti, čisto da im dam do znanja da postoji kultura drugačija od naše, vrijedna izučavanja.

Koliko god nam je danas već normalno da među sobom imamo pripadnike drugih religija i vjerovanja, ima teoretičara koji kritiziraju takve »pokrete«, smatrajući da zapadnjaci ne mogu autentično živjeti ono što im nije prirođeno niti je u njihovoj tradiciji. Što Vi mislite o tome?

Carl Jung

– I ja se to pitam sve ove godine, no mislim da se ne može reći da mi ne možemo duboko i iskreno proživljavati istočne religije, nego nam to eventualno može biti nešto teže, jer je naša kultura iz temelja drugačija. No, uvjeren sam da ako netko ima želju i volju kvalitetno izučiti takvu religiju i prakticirati je, može to na koncu i postići.

I Jung je izučavao hinduizam i jogu, nekoliko je puta putovao u Indiju, držao je predavanja o tantri i kundaliniju, ali i bio čvrsto uvjeren da zapadnjaci ne mogu prakticirati ovu »drugačiju kulturu«, smatrajući da bi bilo pogrešno pokušavati joj se prilagoditi. Mislim da trebamo razlikovati svojevrsno imitiranje od istinskog shvaćanja i upijanja druge kulture, za što naravno treba uložiti dosta truda. Uostalom, danas i sami Indijci nisu baš pretjerano upućeni u, primjerice, Bhagavad-gitu, kao što ni većina prosječnih vjernika drugih religija nije dovoljno upoznata sa svojim svetim knjigama, a imaju običaj druge prozivati za to.

Aleksandar Veliki – prvi znatniji korak u otkrivanju Azije

Možete li nam reći kako je izgledao prvi susret Istoka i Zapada u očima grčkih i rimskih povjesničara? Koliko je u njihovom poimanju Azije bilo mašte, a koliko istine?

– Grci su imali pomalo smiješne, zbrkane osjećaje prema Istoku, uzrokovane njihovim uvjerenjem: »Mi Grci nismo barbari kao ostatak svijeta, a ono što nas čini boljima je to što smo otvoreni prema drugim kulturama«. Dakle, tu imamo paradoks jer oni, kao, nisu barbari, dok svi drugi narodi jesu. Velik pomak naprijed u otkrivanju Azije i Indije dogodio se zahvaljujući Aleksandru Velikom, koji je došao do granica današnjeg Pakistana, a s njim je onamo stigao i utjecaj helenističke kulture, koji se može vidjeti i na kipovima Bude iz tog doba. U biti, ima još jako puno posla za povjesničare i teoretičare da bi se utvrdile mnoge činjenice o međusobnom prožimanju Istoka i Zapada u antičko doba. Primjerice, još nije jasno jesu li ideje o reinkarnaciji dolazile iz Indije u Grčku ili obrnuto. Jedno je sigurno, a to je da su spoznaje o transmigraciji duše u ovim dvjema kulturama bile međusobno vrlo slične, a istodobno su se razlikovale od drugih takvih vjerovanja u ostatku svijeta. Isto tako, još su aktualne teorije o Pitagorinom boravku u Indiji, mada to nikad nije dokazano, ali mnoge njegove teorije i stavovi daju naslutiti da bi to moglo biti točno.

Znamo li uopće kakav je bio prvobitni efekt upoznavanja indijske kulture na zapadnjake?

– Pa, teško je generalizirati, ali može se već u ranim spisima razlučiti određena doza divljenja prema njihovim običajima i hramovima, kao i doza prestravljenosti zbog nekih rituala i štovanja idola kojima su svjedočili. I umjesto da pokušaju takve običaje malo bolje upoznati i shvatiti, katolički su misionari upravo njih koristili kao opravdanje za prisilno civiliziranje tamošnjeg stanovništva. Mislim da su im očekivanja onemogućila realno sagledavanje zatečenog stanja u drugim zemljama, jer ako su očekivali doći u Indiju i naći pogane koji štuju vraga, to su i našli. Jednostavno nisu bili spremni ni dovoljno otvoreni da bi prihvatili nešto novo i drugačije. Naravno, bilo je iznimaka, ali one su bile rijetke. Primjerice, talijanski misionar Roberto de Nobili je još u 17. stoljeću proučavao i pokušao shvatiti tamošnju svećeničku kulturu, ali i sanskrt i tamil te je bio prvi Europljanin koji se ovim jezicima perfektno koristio, jer je smatrao da će se samo tako moći približiti indijskom puku.

– Zanimljivo je spomenuti jedan vrlo rani pokušaj ostvarenja interreligijskog dijaloga koji se odigrao na dvoru cara Akbara u Delhiju u 16. stoljeću. Akbar je bio musliman, ali dosta tolerantan prema drugim religijama i sektama pa je sagradio posebnu dvoranu u kojoj je, iako nepismen, slušao religijske rasprave između muslimanskih učenjaka, sikha, hindusa, ateista, Židova i katolika. To mora da je bilo jako zanimljivo, a Akbarova je ideja nakon svega bila osnovati jedinstvenu religiju u kojoj bi se pronašli pripadnici različitih uvjerenja, no to je neslavno završilo.

Aleksandar Veliki

Zapad osvajao Istok ponajviše zbog novca

Kada danas govorimo o azijskoj kulturi, najčešće se osvrćemo na njene filozofije i religije; no, stoljećima je interes Zapada prema Istoku bio potaknut čistim ekonomskim razlozima.

Rudyard Kipling

– Točno, upravo je to bio pravi razlog mnogobrojnih ekspedicija, no istodobno se pojavio i religijski interes u novim zemljama u koje su se htjeli zaputiti katolički misionari. Međutim, britanske su kompanije uspjele držati misionare podalje od Indije sve negdje do 19. stoljeća. Sve to bio je dio eurocentrizma i njihovog razmišljanja da smo mi civilizirani ljudi te da nam je zadaća civilizirati ostatak svijeta i na taj način dokazati svoju superiornost. Time smo zapravo prikrivali vlastitu duboku nesigurnost, što su dobro primijetili mnogi književnici i objelodanili to u svojim djelima. Recimo, Rudyard Kipling u poemi The White Man’s Burden (Breme bijelog čovjeka) jasno izražava taj kolonijalistički osjećaj da »bijeli čovjek« mora dobrovoljno na sebe preuzeti taj težak teret da »pomogne« drugim rasama. Naravno, u 19. stoljeću rasizam nije imao negativne konotacije kao danas jer je to bila standardna praksa i zapravo se podučavalo djecu snažnom osjećaju rasnog i klasnog identiteta.

Postkolonijalne teorije istraživale su kako su se kolonizatori i kolonizirani prožimali i utjecali jedni na druge na razne načine, a s vremenom su čak postali ovisni jedni o drugima. Jedna od novela koje smo čitali na pulskim predavanjima je Orwelloova Shooting at elephant, koja je vjerojatno autobiografska jer je Orwell zaista bio u Burmi. Uglavnom, junak se našao u situaciji da mora ubiti slona koji je odjednom podivljao i svi okupljeni ga nagovaraju da već jednom puca, čak i nakon što se slon konačno primirio dok se on kolebao. Praktički je bio prisiljen to učiniti jer se našao u situaciji u kojoj se to od njega očekivalo. Ova priča zapravo vrlo zorno prikazuje svu lažnost, svu patvorenost situacije u kojoj su se našli oni koji imaju moć i oni nad kojima se vlada tom moći.

Od Siddharte do zen budizma Jacka Kerouaca

Iz takvog je osjećaja kasnije proizašao i dugogodišnji britanski imperijalizam u Indiji. Koliko je on utjecao na razvoj Indije, ali i na same proučavatelje indijske kulture?

– Uh, taj se utjecaj osjeti i danas. Na predavanjima nam je jedna od tema bio postkolonijalizam, s posebnim osvrtom na ključnu figuru ovog intelektualnog diskursa – Edwarda Saida. Naime, ovaj je palestinsko-američki književni teoretičar 1978. napisao knjigu Orijentalizam, koja je sve otad predmet brojnih rasprava. Said je tvrdio da je orijentalizam bio i ostao nerazmrsivo povezan s imperijalističkim društvom koje ga je i proizvelo, slijedom čega je većina ovakvih radova nasljedno ispolitizirana, uslužna moćnicima, a samim time i dubiozna. S jedne strane smo imali patronizirajući orijentalizam potaknut osjećajem superiornosti, da bi se kasnije pojavio romantični orijentalizam koji se više bavio strujama misli u Europi nego u Indiji o prosvjetljenju i samoostvarenju. S druge strane, u Indiji se s britanskom prisutnošću događa buđenje nacionalne svijesti koja s vremenom prerasta u nacionalizam, a kasnije i u pokret nezavisnosti, jer su i Indijci, kao i europski romantičari, počeli shvaćati da imaju itekako značajno i lijepo kulturno nasljeđe.

Njemački su romantičari bili posebno zadivljeni i očarani Indijom pa su zapravo zaslužni za pojačan interes prema toj zemlji i kulturi.

Siddharta – Herman Hesse

– U Njemačkoj se, nažalost, dogodilo nešto jako strašno, a proizašlo je iz nauka koji se nalazi u starim Vedama, u kojima se spominje Arya kao netko plemenit, uzvišen, o čemu je pisao Max Müller. Teoretičari su nakon njega razvili teoriju o navodnoj vezi između indijskih i germanskih rasa, što se našlo u kontrastu sa semitskim rasama, i svi znamo kuda je sve to odvelo. No, to je bila samo jedna struja misli. Istodobno se dogodilo nešto čemu, praktički, možemo pripisati zasluge za buđenje new agea, a to je interes književnika za shvaćanje i inkorporiranje indijskih vjerovanja u zapadni sustav razmišljanja. Primjer za to vam je Siddharta Hermanna Hessea. Siddharta je roman o istoimenom junaku koji susreće Budu i odbacuje ga jer smatra da mora pronaći svoj put, što je zapadnjačka misao i način rješavanja stvari. Budizam u Americi odlazi još dalje s knjigom Dharma Bumps Jacka Kerouaca, u kojoj pisac portretira svojevrsnu američku verziju kvazi zen budizma kao alternativu američkoj mainstream kulturi.

Francuski filozofi u 17. stoljeću očarani Kinom

Možemo li reći da su svi ti pisci u svojim promišljanjima o spiritualnosti doživljavali Indiju kao najbolje mjesto za traženje odgovora na neka pitanja koja oduvijek muče ljudski rod?

– Da, Indija je za mnoge predstavljala gotovo mitsko mjesto i bila je stoljećima sve ono što je netko želio da bude. I ne samo Indija. Prije nje je to isto predstavljala Kina, kojom su francuski filozofi još u 17. stoljeću bili očarani. Kineska je kultura stubokom zasnovana na razumu, što je zapadne filozofe oduševljavalo. Čitali su i proučavali Konfucija, ji ching, taoizam i drugo, dakle uvijek je bilo teoretičara i književnika koji su bili gotovo omamljeni Azijom i onih koji su je ozbiljnije proučavali i shvaćali, a tako je i danas.

Kad već spominjete moć, zanima me doživljava li se ona jednako u Indiji kao i na Zapadu? Evo, spominjali smo i Junga, koji kaže da moć pokreće svijet.

– Pa, Indija je postala veoma zabrinuta za svoju vojno-političku moć u zadnjih 50 godina, iz raznih razloga. Kao što znamo, između nje i Pakistana stalno traje prepucavanje tko ima više bombi i u što su usmjerene. Što se pak Junga tiče, njega je zanimala takozvana individualizacija u procesu postizanja emocionalne zrelosti i mislim da je u indijskoj religiji vidio nekoliko vrlo upečatljivih prikaza svojevrsnih arhetipova, no zanimala ga je i tantrička tradicija, u kojoj postoji ideja o buđenju određenih moći u čovjeku putem različitih metoda. Ipak, bio je dosta ambivalentan prema svemu tome, jer koliko indijsku tradiciju nalazi zanimljivom, toliko se čini da želi reći »oni nemaju pojma, mi znamo što se zaista događa«. Kad govori o čakrama u ljudskom tijelu, zapravo ih izokreće i priča jednu sasvim drugu priču o njima. Zbog toga su ga i kritizirali, jer svemu tome pristupa s već formiranom teorijom u svojoj glavi, no njegova su zapažanja svejedno zanimljiva.

Freud, seks i pizza efekt

Freud je navodno imao malu statuu Višne na svom radnom stolu. Je li se i on zanimao za Indiju?

– Ne baš, to je bio poklon prijatelja koji je bio romantično naklonjen Indiji. Znamo da je on razmišljao donekle kao Marx, koji je rekao da je religija opijum za ljude. Međutim, ono što je zanimljivo je velika kontroverza inducirana grupom zapadnjačkih učenjaka koji su dali jedno psihoanalitičko objašnjenje indijske religije, na koje sada hindusi žestoko reagiraju.

O čemu se radi?

– Pa, spočitavaju im da su njihovu religiju i određene prakse, pa i božanstva, banalizirali ovakvom analizom i sveli na seksualni simbolizam i slično. Hindusi im to jako zamjeraju i nazivaju ih površnim zapadnjacima, pokreću akcije da se zabrane neke od takvih knjiga i stvaraju se cijeli pokreti za zaštitu hinduskog kulturnog i vjerskog nasljeđa od takvih stvari. To samo znači da je Freud posredno ipak imao značajan utjecaj na samu Indiju, za koju se nikad nije zanimao. Već najmanje desetljeće ova se kontroverza nastavlja.

Kad smo kod kontroverzi, smatrate li da su new age i svojevrsni bum u prihvaćanju istočnjačkih misli i kulture na Zapadu donijeli samoj Indiji više štete nego koristi?

– Tu se radi o pizza efektu, jer se indijske misli i prakse prenose na Zapad gdje se čak drastično mijenjaju i u takvom se obliku, gotovo neprepoznatljive, opet vraćaju u Indiju. Joga je komercijalizirana na Zapadu i onda se takva vratila u Indiju. Ista je stvar i s ajurvedom i mnogim drugim stvarima. Ipak, new age je golem pojam koji u sebi inkorporira mnoga ezoterijska, nazovimo ih tako, učenja s raznih strana svijeta, pa i sa samog Zapada. Naravno, ne smijemo zanemariti utjecaj madame Blavatsky i njezine teozofije koja je označila ogromnu prekretnicu u donošenju indijske misli na Zapad. Ona je zapravo Indiju vidjela kao zemlju kroz koju dolaze određene ideje i učenja od kojih cijeli svijet može imati koristi.

Danas opet počinjemo upoznavati Indiju, pretežno kroz neke nove filmove tipa Slumdog Milionaire, no koliko oni zapravo daju pravu sliku te zemlje?

– Gledajte, slumovi su nepobitna činjenica, možete ih vidjeti i u Mumbaiju i u Delhiju, i oni zaista izgledaju otrcano kao i ljudi koji u njima žive. No, Indija se ne može promatrati samo na taj način. Naime, istodobno se zaboravlja da svi najveći svjetski gradovi imaju svoje siromašne četvrti, koje su vrlo često od bogataških kuća odvojene samo jednim zidom. Ne smijemo zaboraviti da je sve veći broj ovakvih naselja proizvod globalizacije, koja preplavljuje Indiju kao nikad do sada. Ljudi misle da se Indijci ne mogu snaći, da su nesposobni, no trebali bi malo više vremena provesti tamo pa da shvate da je ta predivna zemlja postala odlagalište smeća za ostatak svijeta, koji od toga čak i profitira.

Europa ima oko 40.000 antičkih rukopisa, a Indija oko dva milijuna!

Može li današnji moderan svijet još uvijek nešto naučiti od istinskog izučavanja Bhagavad-gite?

– Naravno, i to mnogo toga. Bhagavad-gita i jest toliko popularna i poznata jer u sebi sadrži bezvremenske mudrosti, bez obzira na to što su one iznesene kroz dominantno indijske motive, ali svatko može shvatiti i naučiti kako napraviti važnu promjenu u identificiranju i vrednovanju onoga što je kratkotrajno i onoga što nije, a kroz to promijeniti i samog sebe na bolje. Možemo na koncu dobiti i odgovore na važna pitanja, na primjer, koji su ciljevi naše civilizacije. Jednom kada su Gandhija pitali što misli o zapadnoj civilizaciji, on je mudro odgovorio: »Mislim da bi to mogla biti dobra ideja«. Ne kažem da bi Bhagavad-gita trebala zamijeniti neke druge knjige, ali može im biti izvrsna nadopuna, pa zašto studenti ne bi izučavali i tu knjigu? I Kina i Indija u svojim hramovima još uvijek čuvaju brojne drevne spise koje svijet tek treba upoznati. Primjerice, procjenjuje se da Europa ima oko 30 do 40 tisuća antičkih rukopisa, dok bi ih Indija mogla imati oko dva milijuna! Dakle, puno je tu neistraženog materijala i posla koji treba obaviti dok to blago ne nestane.

Patricija Softić-Mehmedović za Glas Istre, 2010.