U Vedama je opisano kako postoji klasa obožavatelja koji obožavaju Apsolut kroz različite simbole. Tako ga oni obožavaju kao život, svijetlo, kozmičku kreaciju, hranu, um, inteligenciju, vrlinu, ljubav, mir, itd. No, budući da se pri tome ne razmišlja zapravo o samome Bogu, već o simbolima Boga, takvi obožavatelji ga ne dostižu, već postižu savršenstvo samo unutar okvira objekta svoje meditacije u materijalnom svijetu. Svi oni koji doista obožavaju Boga odlaze devayanom (putem povratka Bogu).

Ako pak nisu dovoljno savršeni u transcendentalnom shvaćanju da prijeđu čitav put do Njega, u najmanju će ruku dostići Brahmaloku. Tako, iako nisu uspješni u duhovnom oslobođenju, ipak je njihovo dostizanje Brahmaloke jedna vrsta samipya-muktija ili oslobođenja zbog blizine Boga, budući da je prebivalište Brahme na samoj granici s duhovnim svijetom. Osobe koje mogu doći na Brahmaloku, ne padaju natrag kao oni koji se uzdignu do viših planeta svojim pobožnim djelima i strogostima, već ostaju tamo do kraja kreacije. Kada dođe vrijeme potpunog uništenja svemira, čitava materijalna kreacija podliježe sustavnom uništenju počevši od najniže točke, postupno se penjući prema najvišoj. Realizirajući neposrednu opasnost, stanovnici Brahmaloke odlaze u duhovni svijet sa sada završenim duhovnim treningom i uzimaju utočište Boga.

Budući da postoje dvije vrste transcendentalista koji odlaze u duhovni svijet (jedni odmah, a drugi nakon određenog vremena provedenog na Brahmaloki), korištenje riječi brahma-loka može se odnositi bilo na prebivalište velikog poluboga Brahme, ili na prebivalište Vrhovnog Brahmana ili Boga. U oba slučaja krajnji cilj svih duša koje se uzdižu devayanom je Vrhovni Brahman, bilo da zastanu na svijetu poluboga Brahme ili ne.

Razine spoznaje

Stih sutre (4.3.15) – apratikalambanan nayatiti badarayana govori: “Tako, svetac Vyasadeva kaže kako Božji glasnik vodi dušu s jasnom spoznajom direktno do Svevišnjeg Gospodina. No, oni koji nemaju jasnu spoznaju odlaze u mjesta prema stanju kojega se sjećaju.”

Prema svecu Badhariju, postojala je sumnja o odlasku duše u duhovni svijet, koju su vrlo jasno pobili vedski teolozi na čelu s vrlo poznatim Jaiminijem. Naime, Badhari je, ističući jedan stih Chandogya Upanishade, pogrešno izvukao zaključak o glavnom cilju duše koja se procesom devayane vraća u duhovno carstvo. U tom se stihu govori o tome da kada duša odlazi devayanom i dostigne predio brahmajyotija, tj. sjaj svjetla koje zrači iz tijela Boga, sreće se s amanava-purushom ili glasnikom Boga, koji je prati do karya-brahmana ili oponumoćenog živog bića koje je zapravo polubog Brahma.

Badhari je zaključio tako jer je u Chandogya Upanishadi (8.14.1) rečeno kako duša koja se uzdiže dostiže Prajapatija što je u Vedama poznato ime za poluboga Brahmu. Međutim, mudrac Jaimini argumentira kako glasnik Boga vodi sve one koji se uzdižu devayanom preko Brahme do samoga Boga. Jaimini zaključuje tako zbog toga što je Apsolut ili Bog, primarno značenje riječi Brahman, koje je spomenuto u Brihad-aranyaka, Chandogya, i Kaushitaki Upanishadi, kao glavni cilj onih koji se uzdižu devayanom. Osim toga, Jaimini zaključuje kako se inteligentna osoba nikada ne bi željela uzdići devayanom ako bi to vodilo samo do opunomoćenog živog bića od strane Boga kao što je to polubog Brahma, a ne i do stvarnog Boga.

Srila Vyasadeva, autor Veda, usklađuje oba pogleda iznoseći da će oni koji obožavaju Boga kao Svevišnju Božansku Osobu i potpuno Ga shvaćaju kao takvog, direktno Ga dostići. Nasuprot tome, oni koji Ga direktno ne obožavaju, već se oslanjaju na različite meditativne simbole (poput svijeća, boja, itd.) ili apstraktnih ideja (poput mira, ljubavi, tišine, itd.) ne dostižu Svevišnjeg, već samo savršenstvo u tim nižim spoznajama. Oni koji nemaju potpuno razumijevanje Svevišnjeg, zamišljajući Ga kao nešto drugo od onoga što jest, dostižu samo Brahmino prebivalište.

Prebivajući tamo, mogu dalje napredovati u znanosti o spoznaji Boga i prilikom krajnjeg uništenja svemira mogu ponovno nastaviti putem devayane ka Bogu. Vyasadeva naglašava kako je to pravilna vizija jer je jedina koja je u skladu s maksimom tat-kratur spomenutoj u gornjem stihu: osoba dostiže stanje kojega se sjeća. Ta izjava je iz Chandogya Upanishade (3.14.1) – atha khalu kratur-mayah purushah: “Doista, osoba posjeduje nezavisnost odluke. Kakva je njegova odluka u ovom svijetu, to će on postati kada ga napusti. Stoga, neka bude odlučan.”

Vedanta-sutra nam govori sljedeće glede obožavanja Boga – na pratike na hi brahma-dristhir utkarshat “Boga ne treba obožavati u simbolima poput mira, ljubavi, svemira, itd. jer to nije Bog. Vizija Boga je superiornija.”

U Vedanta-sutri je rečeno kako Bog posjeduje neograničenu raznovrsnost atributa, kvaliteta i oblika te da obožavajući bilo koji Njegov dio, osoba dostiže istu transcendentalnu dobrobit. Vedska literatura nedvojbeno i jednoglasno usmjeruje osobu ka obožavanju Svevišnjeg. Osoba može pokušavati shvatiti Njegov impersonalni aspekt, kao sekundarni i nepotpuni cilj. Mnogi su ljudi skeptični u pogledu toga što je Bog zato što nemaju autoritativno znanje o Njemu iz vedskih spisa. Takve ga osobe obično zamišljaju na maštovit način. One mogu misliti kako je Bog univerzalni um ili inteligencija. Ponekad će čak reći kako je Bog ljubav, mir, svjetlost, dobrota u ljudima, čitavo čovječanstvo ili svemir.

Ljudi će iz tog razloga često meditirati na te stvari kao da su one Bog. No, dostižu li oni time realizaciju Boga? U ovoj sutri, Vyasadeva tvrdi kako takvi simboli nisu Bog, a da meditirajući na njih osoba ne može doći do Njega. Prakticirajući takvu meditaciju osoba može samo varati samu sebe. Hvatajući sjenku osobe, nismo uhvatili i samu osobu. Isto tako, obožavajući Boga kao simbol, ne dostižemo samoga Boga.

U sutri 3.2.22 opisano je kako se Bog očituje u ovom svijetu kroz različite oblike avatara ili božanskih silazaka. Jedna vrsta avatara koja je spomenuta je i pratishthita-murti ili ikona instalirana u hramu. U svim Pancharatrama i Puranama taj sustav obožavanja instaliranih ikona ili Božanstava preporučen je za sve klase obožavatelja. Obožavanje Božanstva kao instalirane ikone nije isto kao obožavanje simbola niti je to obožavanje idola.

Bog u ikoni

Cilj duhovnog života je vidjeti Boga direktno, ali za obožavatelja (bhaktu) početnika to nije moguće. Međutim, Bog je vrlo obziran prema potrebi početnika da ima percepciju nekog Njegovog oblika. Ideja Boga pretpostavlja Njegovu svemoćnost i sveprisutnost. Zato što je sveprisutan, ne postoji mjesto gdje se ne nalazi prisutan i budući da je svemoćan ne postoji ništa što je za Njega nemoguće učiniti. Zato iz obzira prema obožavateljima koji žive u ovom svijetu, On se milostivo pojavljuje u formi ikone. To ne znači da se pojavljuje u svakoj ikoni. Njegovo posjedovanje transcendentalnog oblika i atributa prikazanih putem murtija potpuno je opisano u vedskoj literaturi.

Osoba ne može izmišljati oblik neke ikone i pretpostaviti kako će se Bog u njoj očitovati. U tom slučaju to bi bilo jednako obožavanju simbola koje je odbačeno ovom sutrom. Ali, kada netko napravi ikonu u skladu s opisima iz razotkrivenih spisa, Bog se može u tom slučaju složiti da bude prisutan. Prava instalacija Boga u ikoni zbiva se kada Ga napredni obožavatelji (bhakte) prizovu da bude osobno prisutan u njoj. Bog je prisutan svuda, ali po želji svoga bhakte, On se čini pristupačnijim za obožavanje u toj određenoj formi. Rezultat toga stvarna je prisutnost Boga u ikoni. Njegov instalirani oblik nije samo za početnike. Oni koji su na materijalnoj razini vide samo materijalni oblik, ali bhakte koji su istrenirali svoja osjetila da vide duhovno mogu vidjeti samoga Boga u instaliranoj ikoni.

Na “boga” treba meditirati kao na Boga, a ne na nešto drugo. Ne postoji ograničenje ili zabrana o vremenu, mjestu i okolnostima za takvu meditaciju. To je objašnjeno u sutri 4.1.11 – yatraikagrata tatravishesat. “Nije važno gdje je netko kada koncentrira svoj um na Gospodina.”

Svjesnost Boga stoga nije ograničena određenim vremenom ili mjestom što napominje i sljedeći stih – tasmad ekena manasa bhagavan satvatam patih: “Zbog toga, Svevišnja Božanska Osoba, koja je zaštitnik bhakta, uvijek se mora slaviti i obožavati. O njoj se mora čuti i sjećati je se uvijek bez kolebanja.” (Shrimad- Bhagavatam, 1.2.14)