Iako naširoko predstavljan, tiskan i čitan kao odvojen tekst, Bhagavad Gita se izvorno pojavljuje kao epizoda u šestoj knjizi Mahabharate (Bhisma-parva, poglavlje 23-40). Sastoji se od 700 strofa u 18 poglavlja i često ju se naziva „Gitopanishad“, zbog toga što naslijeđuje stil i filozofske zaključke Upanišada.

Dubina i mudrost Bhagavad Gite, nadahnula je mnoge komentatore da je predstave na svoj način. Kaže se da je Bhagavad Gita najviše komentirani religijski spis u povijesti čovječanstva.

U Indiji, gotovo je svaki veći učitelj, od pradavnih vremena, napisao svoj komentar na Bhagavad Gitu. Mahabharata, kao svoj sastavni dio, također ima objašnjenje Bhagavad Gite jer je Četrnatesta Knjiga (Anugita) praktički sažetak njena sadržaja.

Vrlo stari, vjerodostojni vaišnavki spisi, kao što su Varaha Purana i Padma Purana, sadrže Gitamahatmyu (sihove koji slave Bhagavad Gitu), a isti se poučavaju u svim školama indijske misli.

U 7. i 8. stoljeću, učitelji impersonalističkih škola, kao što su Bhaskara i Shankara, napisali su komentare koji se smatraju klasicima, iako su takva djela manjkava u odnosu na personalističke uvide Vaišnava.

Najvažniji su mnogi teistički komentari koji slijede, a posebno visoko cijenjeni komentari Srila A.C. Bhaktivedanta Swamija Prabhupada u knjizi „Bhagavad Gita Kakva Jest“.

U samom uvodu „Bhagavad Gite Kakva Jest“ Bhaktivedanta Swami objašnjava zašto su vaišnavski komentari najvjerodostojniji i daje primjer kako sin nečijeg oca može o svom ocu govoriti puno više nego netko tko oca promatra iz neke druge perspektive. Vaišnave žive po uputama Krišne, osobe koja je izgovorila Bhagavad Gitu i stoga je njihov uvid logično i najcjenjeniji.

“Bhagavad Gita Kakva Jest” ima snagu utjecati na promjenu svijesti ljudi, a njeni komentari su prava riznica praktičnih uputa kako, tako drevno i uzvišeno, znanje primjeniti u svakodnevnom životu s ciljem obogaćivanja istoga znanjem i spoznajom.

Nakon što ju je po prvi put na engleski preveo Charles Wilkins 1785.-te godine, njena je popularnost rapidno rasla izvan Indije. Intelektualci iz Njemačke (Schlegel, Deussen i Shopenhauer), Amerike (Emerson i Thoreau), Engleske (Max Mueller i Aldous Huxley), Francuske (Romain Rolland) i Rusije (Tolstoy) bili su uvelike intrigirani porukom Bhagavad Gite.