Duhovnost i ekonomija su suprotnosti koje imaju malo zajedničkoga. Ciljevi su im potpuno različiti. Iz tog razloga pokušat će se objasniti kako mogu pridonijeti dobru pojedinca kao i općem dobru tumačenjem jednoga i drugoga. Pokušat ćemo pronaći ono što bi ih trebalo povezati, jer i jedno i drugo teže ekspanziji.

Duhovnost teži božanskome na zdravim osnovama, jer jednostavno ne može drugačije; cilj joj ne pripada zemaljskim dimenzijama. Ekonomija je vezana za materijalno, ovozemaljsko; rast joj je izražen kroz efikasnost koja često ne bira sredstva. Gomilanje materijalnoga nije samo potreba. Ono ima dublji smisao, takoreći patološki; u suštini je destruktivan i za pojedinca i društvo.

Duhovnost bi u osnovi trebala sadržavati istinsku dobrotu, ljubav prema svim živim bićima, što je suprotnost današnjoj nesmiljenoj eksploataciji i čovjeka i prirode koji se gaze i uništavaju bez milosti i zdravog razuma. I sami kreatori takve besmislene ekonomske politike režu granu na kojoj sjede.

Fabriciranje povijesti

Povijest se sastoji od loših primjera gdje jači iskorištavaju slabije, što je u konačnici izazivalo sukobe na mikro razini kroz bune, štrajkove, kao i na višoj, kroz svjetske ratove. Svijet se naviknuo na život između ratova koji bi protutnjali i poslije toga bi, što je pravo čudo, najčešće bili brzo zaboravljeni. Latinska poslovica historia est magistra vitae, „Povijest je učiteljica života“, postala je samo floskula, zgodna poštapalica. Iz povijesti se vrlo malo uči, a razlog je tomu fabriciranje povijesti tako da je ona podloga za razne nacionalizme, separatizme itd. Neinformiranost, neobrazovanost i ljudska nesreda koriste se za vladanje i bogadenje malobrojnih nad vedinom. Svijetom vladaju skriveni centri modi, demokracija je šuplja fraza ili ukrasni papir često natopljen krvlju. Svijet kraj zdravih očiju živi u sljepilu, kao da je masovno hipnotiziran.

Duhovnost je potrebna svim ljudima, no prakticiraju je malobrojni dok je za većinu samo ukrasni simbol. Masovna upotreba kroz vjerske institucije je, nažalost, najčešće sredstvo manipulacije i izvor profita. Crkve ne mogu dati odgovore na moralne i duhovne potrebe pojedinca te na obiteljske i socijalne probleme.

Albert Camus u knjizi Pobunjeni čovjek kaže: „Dvadeseto stoljeće je stoljeće nasilja i matematike; dvadeset prvo bit će stoljeće religije – ili ga neće biti.“ Ovdje se misli na duhovnost, nikako na institucionaliziranu religiju koja je ogrezla u manipulaciji za vlastite materijalističke probitke.

Država kao institucija postala je sama sebi svrha. Duhovni slijepci vode slijep i osiromašen narod uz blagoslov crkve i „intelektualne elite“ koji su zbog materijalnih interesa prodali i svoju dušu.

Danas se već govori o povezanosti ekonomije i duhovnosti. Ta povezanost može se vidjeti samo u stvaranju dobara za svoje potrebe kod pojedinaca i dijelom kod ekološke proizvodnje, koja se sve više vidi kao dobar izvor zarade. Veliki sustavi još ne pronalaze svoj interes, dok državne vladajuće elite koriste ekologiju kao nužno zlo, reklamni trik, čiste oko svog dvorišta (vlastita zemlja), a svoju prljavu proizvodnju sele u manje razvijene zemlje radi ekonomske isplativosti, a ne ekološke osviještenosti. Posljedice im se vraćaju preko izbjeglica, jeftinije robe i pada standarda u vlastitim zemljama. Nema istinske kritike vladajućih elita koji imaju velik utjecaj u onemogućavanju postavljanja temelja humanog društva sa socijalnom osjetljivošću.

Mediji su pod potpunom kontrolom. Globalizacija pogoduje širenju iskorištavanja pojedinca koji je samo statistički broj. U boljem položaju nisu ni države koje su pod direktnim utjecajem multinacionalnih kompanija i skrivenih centara moći koji u stvarnosti vladaju, dok su izbori i demokracija samo paravan, kulisa iza koje su skriveni pravi gospodari koji odlučuju.

Duhovni komunizam

Za današnji svijet Bhaktivedanta Swami kaže da je to svijet prevaranata i prevarenih. Kao izlaz iz današnjega sveopćeg kaosa navodi duhovni komunizam. Duhovni komunizam nije inačica državnom socijalizmu koji je najčešće diktatura instalirana kao protuteža kapitalizmu kojemu služi za zastrašivanje svog stanovništva.

Slovenski osviješteni socijalist Slavoj Žižek kaže da se u svijetu danas događa paradoksalna situacija u pokušaju povratka samoupravne ekonomije. Zar je trebalo jednu državu u krvi ugušiti pod izlikom nacionalnih problema da bi se uništilo samoupravljanje koje je jedino i valjalo što je ta nesretna država iznjedrila (Jugoslavija)?

Danas se postavlja pitanje kako preživjeti, zadovoljiti svoje osnovne potrebe koje nisu samo hrana već i duhovne potrebe, koje su u konačnici i važnije.

Nažalost, danas je novac postao sve, svi mu se klanjaju. Opće je mišljenje da se njime mogu kupiti i ispuniti sve želje i zadovoljstva. Novac je postao cilj umjesto sredstvo. Kapitalizam je od svog postanka vezan za kršćanstvo. Malobrojni kršćanski mislioci govore riječi pripisane Isusu: „Lakše je devi proći kroz iglene uši nego bogatašu ući u kraljevstvo Božje.“

Na drugome mjestu evanđelist Matej (6,19-22) kaže: „Ne sabirite blago na Zemlji gdje ga izgriza moljac i rđa: gdje lopovi prokopavaju zidove i kradu ga! Nego sabirite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne izgriza, gdje lopovi ne prokopavaju zidove i ne kradu ga! Jer gdje ti je blago, tu će ti biti srce.“

Marks je u svojoj teoriji otuđenja također govorio: „Čovjek postaje rob kapitala kad novac, umjesto sredstvo kojim se koristi, postane glavni cilj njegova djelovanja.“

Vatikanski filozofi sada vade Marksov Kapital iz zaborava i govore da kapitalizam nema dušu iako su do jučer s indignacijom odbacivali i samu pomisao na kritiku istoga. Mora da je zagustilo.

Došlo je do potpunog poremećaja sustava vrijednosti; čovjek je i bez novca i s novcem nesretan. Sva moguća pomagala za uživanje samo ga čine još nesretnijim.

Oni koji su moćni diktiraju pravila. Nevjerojatno je kako s malim obećanjima uspiju kontrolirati široke slojeve. S nekakvom lažnom demokracijom, slobodom govora, kojom vješto manipuliraju, ušutkuju, potkupljuju, prijete i eliminiraju čak i fizički one koji im stoje na putu. Sindikalni su vođe potkupljeni. Vjerske vođe darovima i blagonaklonošću prema njihovoj sklonosti novcu i seksualnim skandalima utišavaju. Pojavljuju se bezbrojne vjerske sljedbe koje obećavaju sve i sva, izoliraju pojedinca ili cijele skupine te na kraju traže novac i vlast nad njima za svoje ciljeve.

Oni koji pošteno rade predaju se Gospodinu, ukazuju na probleme, govore o duhovnom putu, no njima se najmanje vjeruje. U njihove redove ubacuju se i oni koji imaju zle ciljeve ili po nalogu drugih moćnika s ciljem da diskreditiraju ove poštene, tako da su ljudi kojima je potrebna vjera i duhovnost zbunjeni.

Zemlja je postala umobolnica; nije potrebna više ni ograda, ni žica. Doneseni su zakoni koji reguliraju nepravdu, ozakonjuju pljačku. Pošteni, pobožni, duhovno usmjereni žive u osami ili enklavama bez moći da bilo što promijene.

Oni koji imaju ne žele se ničega odreći, oni koji nemaju kao da su drogirani, bez vodstva samo vegetiraju. Kad bogati ostanu bez bogatstva, napuštaju ih i žena i djeca i tad govore da se odriču. Čega se odriču, kad su ostali bez svega? Kad čovjek ima, treba podijeliti i biti milostiv i ponizan.

Materijalni je svijet vremenski ograničen, sve ima svoj početak i kraj. Nesreće proizlaze iz razmišljanja da ono što stvaramo može biti vječno, samim time i mi sami. Stvaramo, zgrćemo radi bogaćenja. Antropološke statistike govore da je čovjek u svojoj povijesti bio 99% lovac i sakupljač, živio je u skladu s prirodom i uzimao je samo koliko mu je bilo potrebno. Danas želi zagospodariti potpuno prirodom i njenim zakonima, što je besmisleno.

Sreću tražimo u izvanjskom

Nesreće kao odgovor tek predstoje. Sužujemo si životni prostor jer sreću tražimo u izvanjskom umjesto unutrašnjem, u pronalaženju stvarne svrhe života. Ekonomija je samo pomoćna grana u pronalaženju puta ka višim vrijednostima, a ne svrha postojanja. Racionalnim ponašanjem štedimo vrijeme i sredstva koja su nam na raspolaganju, tako da nam ostane više vremena za duhovne, a ne materijalne djelatnosti.

Ekonomija ne može samostalno postojati, ona je produkt zajednice. Iz tog razloga nužno je nešto reći o državi kao regulatoru u donošenju i kreiranju ekonomskih instrumenta koji se odražavaju na makro planu kao i na najmanju zajednicu, obitelj.

Treba nešto reći i o novcu koji je akumulirana energija i moć, koji postaje sam sebi svrha, a ne pomoćno sredstvo u saobraćanju među ljudima.

Morali bismo se čuvati tvrdnje koju je na osnovu svojih istraživanja polovinom 20. stoljeća izrekao američki astrolog E.Chiera: „Sutrašnji učenjaci vjerojatno će doći do zaključka da je „zlatno doba“ čovječanstva bilo u 2. i 3. mileniju pr.n.e., a da su poslije toga barbari preuzeli vlast i da su svojim strojevima i mehaničkim izumima proizveli potpunu zbrku, koje su konačno izazvali rušenje svoje civilizacije na vlastite glave…“ Neki kažu da je iz istog razloga uništena i mitska Atlantida. Niz dokaza je o uništenim naprednim civilizacijama. Povijest se cikličko ponavlja, na žalost kroz tragične posljedice zbog ljudske gluposti. A.Einstein rekao: „Svemir i ljudska glupost nemaju kraja. Za svemir nisam nisam baš posve siguran. …“

Duhovnost je pojam koji nema vremenska ograničenja. Teorija duhovnosti uspostavljena je u najstarijim svetim spisima Vedama i do danas nije izgubila na aktualnosti. Naprotiv, u svojim prognostičkim dijelovima predvidjela je tijek ljudske povijesti. Uzoholjeni „znanstvenici“ i proizvođači povijesti zaobilaze svete spise svih vjerskih tradicija iz dva razloga: ne razumiju ih jer su ti spisi po prirodi takvi da ih ne može shvatiti onaj tko nema ni mrvicu vjere i drugi je razlog to što se ne uklapaju u postavljene šablone tumačenja povijesti i zakona prirode koji su manipulativne prirode s tumačenjem vjerskih spisa.

Potrebna je revizija povijesti

Vede pomiču povijest u znatno starije razdoblje nastanka civilizacije koju tumači kao cikličnu pojavu uspona i padova, dok današnja povijest i znanost, glorificirajući sebe, ne priznaje nikakvu naprednu kulturu prije sebe. Ovom mišljenju pridonijelo je i krivo tumačenje Biblije koja se doslovno shvaćala, što je i moglo proći kod neobrazovanog stanovništva kojemu su uskraćene informacije. Danas to teško prolazi, prevelike su rupe u tumačenjima. Revizija povijesti neophodna je kao i usmjeravanje znanosti višim, duhovnim dimenzijama, a samim time i uspostavljanje pravednijeg društva s pravednijom raspodjelom i proizvodnjom dobara koja ne ugrožava cjelokupan prirodni sustav.

Tomislav Prašević, Duhovnost i ekonomija